Božlja vlat trave

Isten fűszála

                                  u spomen Attili Józsefu

Gledam kako crveneći jezik
ljetnog sumraka lizucka
svjetlo bloka soli i polako na me prianja
noć s raspucanim usnama.

Kakvu ću žeđ morati utažiti
svojom krvlju! Glupavo je što sam vjerovao
da sam ja žeđ ovoga svijeta – sada
već vidim: rog polumjeseca nosi Bog,

i u otisku mu kopita skupljena kišnica
more je, na ritam njegova preživanja
izmjenjuju se dan i noć i kao na
krtičnjak korača na razne svjetove.

Nisam ja znao da kao skut njegove sline leluja
Mliječni put... No sada sve razumijem.
Mračno je i Božja vlat trave, ja,
njišem se na mekoj donjoj usni noći.

(Prevela Kristina Peternai)