Djeca Saturna

Szaturnusz gyermekei

                                  pod jednom Goyinom slikom

Svi smo mi djeca Saturna:
Zgrčeno meso, crijeva, ispunjena svjetlom i prljavštinom;
Poput začina, krupne soli, sipao je na nas muke
Naš otac i sada nas guta gušeći se.

Ni ne stavlja nas više za kratkog bivanja u kotao,
Ne kuha nas na meko, gurmanski;
Tek što smo se rodili, zgrabi nas k sebi – udove
Istrgne i sirove-krvave ždere.

Gdje je nestala šerpica sata
O koju je davnih dana razbio jaja;
Žumance-Sunčev obol, bjelance-Mjesec, na vrelini cvrčeće Vrijeme?
U dnu buraga mu se smračuje za navijeke.

Djeca smo Saturna i
Znamo da je otac ostario – neutaživa glad
Njega još pokreće: u začaranom krugu
Gušeća muka i sladostrast hranjenja...

(Prevela Kristina Peternai)