Osinji soneti

Kroz nakošen otvor moga
kuhinjskog prozora više osa ulijeće
zrno grožđa kapi kruške meda tamnog
zvon zove njih sjene lutajuće

crno-žuti frak odijevaju
i tako prilaze gozbi da do kraja
kušaju sve jestvine što ih
zemlja posvećuje nebesima

pa stišavši žeđ glad letjele bi
sve natrag u transcendenciji
ali im požudne duše ne pusti

staklo koje na putu im se stvori
ne probiju se muče se no uzalud
i ne razumiju zašto je čisto postalo tvrdo,

zrakasto plavetnilo što ih je ljuljalo
lepršalo opnastim lakim krilima
i tvrdoglavo se zabijaju u staklo
sad zumeći plaču da bijega nema

i gurajući ladicu van praznim
kutiju šibica pola na osu udarim
i opet naguram a zatočnik pada
u mrak s vjerom da mrak trajat će vječno

ali tada kutiju držeći na otvoru
prozora ponovno otvorim
i uzrujan mi rob u nebesa lelujne

osji-Bog sam milosrdni Bog
koji u grobnicu dušu zatvaram
i u drugom svijetu puštam na slobodu.

(Prevela Kristina Peternai)