Pejzaž s molitvom
Siva zimska neba prolaze:
pohabana vrpca za pisaći stroj,
na plohi snježnog pejzaža
redom se nižu blijeda slova:
salaši, injem okrunjene
voćke, grmovi, kržljavi
bagremi pa stroge i
ritmičke ograde,
pruga po kojoj juri vlak,
bljeskajući kao priviđenje,
krov birtije, a na njemu tetura
dimnjak – dijakritički znak,
ledom – mrenom – skrivena
jezera kao kravlje oči,
pustara i ljetni gaj:
riječi, riječi, riječi,
riječi i iz njih poslagana
strofa – rime su joj grude
vrana s krilima poput zgrada
lebdi nad brazdama stihova.
Prolaze siva zimska nebesa –
ali tko se naginje nad
stroj koji bez odmora
zvoni, mijenja red, tandrče?
Možda ti pišeš, Gospode,
na lice zemlje ove stihove?
Tebi ću se moliti – u njima
meni daj da budem rima!
A ako za rimu mene ne
vidiš kao dostatnoga čistunca,
zadovoljit ću se čak da ti
u pjesmi budem asonanca!
(Prevela Kristina Peternai)