Zrinski

Zrínyi

Iz rasporenog trbuha sumraka
prosutih crijeva oblaci na horizontu
prepliću se krvavo      ta zašto li vidim
u svemu otiske ratovanja
kada u svojoj knjižnici doživljavam svijet
i ne ratujem doli sa šumskom divljači
i zveče mnoga pergameno žuta jutra
mogu ih u dosadi prelistavati
ostao je tako i šušanj suknje žene koja stari
dok večerima hodajući iz dvorane u dvoranu
gasi baklje kao da
u crno odjeven anđeo sfera
gasi zvijezde
i mogu ponovno stvarati pjesme
no mene pjesme neće stvoriti iznova
a bilo je prelagano od rima stvarati tvrđavu
slijedim te stoga uvlačeći se u šikaru
gdje si se dugo skrivao od mene Gospode
sad konačno stojimo oči u oči
PREPOZNAJEM TI LICE VEPRA

(Prevela Kristina Peternai)